srijeda, 28.11.2007.

...Ideali...

Ako nema ideala sve je besmisleno. Nema svetosti, nema vjernosti, nema čistoće. Tad je život surovost i puka borba za preživljavanje. Ideali nisu izmišljotina kojom bi aranžirali život kako bi se doimao toplije - premda je on i dalje u biti bez grijanja. Ideali su stvarnost, kao što je stvarnost da čovjek ima srce i dušu. Ideali su vrijednosni sustav koji život čine kvalitetnim. Štoviše, oni su imperativi o koje ako se oglušujemo sami sebe upropaštavamo.

Koji su danas pravi, istinski i iskreni, a opet valjani ideali? Uistinu, skoro pa i ne postoje. Ljudski rod nije dostojan da ostvari
te ideale jer je sam sebe doveo na rub propasti. Više nemamo za što živjeti, novac pokreće svijet, ništa više osim toga nije bitno.
U svijetu vlada kaos, svijet je postao grotlo pakla, najveća noćna mora i horor. Svi mi malčice doprinosimo tome, svijesno ali iz potrebe za preživljavanjem, jer smo primorani. Poroci, licemjerje, pohlepa, dvoličnost, izdaje, izbijaju ratovi, ubojstva, boleštine koje je čovjek sam izumio, nuklearne bombe...to je sve oko čega se danas vrti svijet.

Glavno pitanje – hoćemo li opstati? Ljudi vode ratove jer žele vlast, energiju, to je sve što vide, a uvijek žele još.
Dakle u tom paklu, kojeg mi nazivamo Zemlja postoji mrvica onih dostojanstvenih, svjesnih i savjesnih, koji guraju i teže vječnom cilju. Prkose zlu, ali za to se plaća visoke cijena, i to ne rijetko.Dakle, vječni cilj – učiniti svijet boljim, ljude pravednijima i poštenijima ,počevši naravno od samog sebe, dijeliti sreću, dobrotu, pomagati i opraštati.
Oni teže slobodi sreće, razuma, izražavanja. Naravno da postoje granice. Granice slobode su danas takve da imam osjećaj gušenja. Ne smijemo biti "maleni ispod zvijezda", moramo se pokrenuti, jer nikad ne znaš kada je kasno. Treba potaknuti ljude da barem mrvicu suzbiju to zlo, da ga potisnu u kukavičku jamu i stave na "stup srama". Ali u tome treba ustrajati jer naše najjače oružje može biti i najveća slabost...treba ga znati upotrijebiti. Ne smijemo se zaletavati niti odustajati...

Mnogi kao ideale nabrajaju da žele završiti školu, fakultete,osnovati obitelj i to je sve. Naravno ni ja ne odmičem daleko od toga,al moj ideal je nešto jači i viši ,a to je vječna sreća. Dva su načina stvaranja sreće. Prvi je izvanjski.
S boljim stanom, boljom odjećom i boljim prijateljima možemo
naći određenu mjeru sreće i zadovoljstva. Drugi je mentalni
razvoj, koji donosi unutarnju sreću. Međutim ,ta dva pristupa
nisu jednako snažna. Izvanjska sreća ne može bez svoga
parnjaka trajati dugo. Ako vam nešto nedostaje – ako vam
nedostaje nešto u srcu – onda ne možete biti sretni unatoč-svem mogućem luksuzu. No, ako ste u sebi mirni, sreću ćete
naći i u najtežim okolnostima. Samim materijalnim napretkom
katkada ćete jedan problem riješiti, ali ćete stvoriti drugi. Neki su ljudi tako možda stekli imetak, dobru naobrazbu i visok
društveni položaj, ali i pak, sreća ih zaobilazi. S druge strane,
neki koji imaju manje novca oko kojeg će brinuti, žive u većem
miru. Noću mirno spavaju. Iako su u materijanom smislu siromašni,
zadovoljni su i sretni. To govori o utjecaju dobra mentalnog stava.
Sam materijalni razvoj neće potpuno riješiti problem patnji čovječanstva.

Ideal je za mene nešto idelano ili savršeno čemu neko teži. stoga nije čudna izreka "za ideale umiru budale" jer savršenstvo nije ostvarivo. no to ne znači da prema njemu ne treba težiti. Mislim da svako ima nešto svoje kao vrijedno čemu želi ići ali ponekad treba težiti nekom unutarnjem zadovoljstvu ,a ne samo izvanjskim stvarima koje nas čine sretnima i ispunjenima,jer one mogu ishlapiti pošto se današnji svijet mijenja iz dana u dan.

utorak, 06.11.2007.

DA LI PRAVA LJUBAV UMIRE?

Svi smo opsjednuti tom pravom ljubavlju, da budemo voljeni
i da volimo, a činjenica je da se prava ljubav nemože definirat to je ono šta netko osjeti jednom ,možda dvaput a mnogo njih čak i nijednom u životu.Ljubav ne pozna prepreke.Ljubav je ljubav jer voli
bez strategije, bez razloga, bez straha.
Ako je ljubav prava da li ona ikad umire??
Danas je ona privilegij i ljudi si međusobno zavide na njoj,
pokušavaju je razorit ali ne razumiju da nešto što je u
srcu nikada nemože nestat. Nekada ti neka osoba bude
draga ili se navikneš na nju, a čim imalo sumnjaš u to da li
je voliš to već znači da je odgovor negativan.
Mnogi bježe od ljubavi, iz straha da ne budu povrijeđeni
,a poslije cijeli život žale što nešto nisu učinili.Ljubav te pokazuje, i nalazi gdje god se sakrio. Tako se suočavaš s najdubljim paradoksom svemira: samo smrt tvoja ili njegova smirit će ljubav. Ili, ako si
bezdušan - naprosto zaboravi sve :))
Ne misli na to. Posluži se davno poznatim
lijekom: daleko od očiju, daleko od srca...
Najgore je vidjet dvoje koji se vole ali preponosni su
da bi se pomirili i cijeli život žive ispraznim životom s
nekim ko im je drag ali koga ne vole pitajući se šta bi bilo kad bi bilo? Najljepše je kad se ljubav dogodi a kada se najmanje nadaš.
Ona sa sobom uvijek nosi patnju, bol to je njena cijena
ako se dovoljno ne njeguje. Ali ne trebamo zato biti
kukavice treba ju prihvatit kao dar jer kad voliš najviše
vidiš koliko si živ, suze i smijeh se stope u jedno, pogledi
na svijet se mijenjaju, svaka zraka sunca šalje svoju poruku,
svaki novi dan znaš da živiš za nekoga.

| LoVe Me (2) | Or HaTe Me | # |

nedjelja, 14.10.2007.

LjUbAv

Ljubav... to je tema o kojoj bi se dalo jako puno pisati. Svatko ljubav
doživljava na drugačiji način, ali jedno je sigurno da bez ljubavi nitko ne
bi mogao živjeti. Ljubav daje veliki smisao u našem životu, ispunjava
nas nečim posebnim, daje nam snagu da idemo prema naprijed.
To je nešto predivno kad postoji neka osoba u čijem se društvu osjećate nekako
posebno, posebno zbog toga što jeste, kad znate da vas neka osoba voli baš
takvog kakvi jeste. To može biti prijatelj, roditelj, dečko, cura. Lijepo je znati da
vas netko voli usprkos vašim manama, kada vas voli kao kompletnu osobu.

Nije mi nikad bilo teško voljeti, puno teže mi je bilo shvatiti da sam i ja vrijedna
ljubavi, da se i mene može voljeti baš takvu kakva jesam.

Pravu ljubav sam iskusila s jednom predivnom osobom koja mi možda i previše znači u životu. Ne mogu zamisliti dan bez njega...nema dana da moje misli ne odlutaju do njega...volim ga , mogla bih vrištati njegovo ime jer ga zbilja obožavam i nije me to sram priznati.
U početku sam bila prilično hladna jer nisam vjerovala u tu vezu, djelovala mi je nekako nestvarno...a sad nakon 10mj. vidim da mi je ta veza donijela samo lijepe stvari. Sad sam našla neki svoj mir i blagostanje, u meni više ne vlada ona oluja emocija koje nisam znala razvrstati...

Prije sam mislila da ljubav ne postoji , svašta sam osjećala al nikad nisam znala točno to definirati , sad napokon znam i sretna sam zbog toga... Ovaj blog sam započela temom o kojoj baš puno ljudi i ne želi razgovarati jer se boji priznati da je zaljubljeno, da voli i da je voljeno. Blog je zapravo posvećen njemu tj našoj vezi koja se svaki dan razvija u nešto ljepše i moćnije...

| LoVe Me (5) | Or HaTe Me | # |

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.